Živimo u izmenjenim društveno-kulturnim okolnostima u kojima su pojedinci izloženi poremećenom sistemu vrednosti, a medijski program umesto podizanja kulturnog nivoa, ide ka - makluanovskom planetarnom selu. Kič u kulturi govori jedino o državi koja ga podstiče; nedostatak perspektivnosti i kritičke misli najtanje su crte kulture naše zemlje. Politika je svuda oko nas, a kultura na poslednjem mestu.
Kalendar protekle godine svi su već bacili. To, ipak, ne nosi zaborav događaja urezanih u pojedine datume 2009e. Krajem godine, Politika je sabrala „kulturne utiske’’. Evo najvažnijih događaja boldovanih u notesu kulture. Pored brojnih dodeljenih nagrada i prizanja, Ministarstvo kulture najčešći je subjekt. Ministar kulture u martu je najavio stezanje kaiša u kulturi, slikovitom izjavom da će biti novca taman za hleb i maslac, ali ne i za kavijar. Planirano je i donošenje Zakona u kulturi. Majski rebalans budžeta ispraznio je kasu Ministarstva kulture za oko milijardu dinara, a direktor Pozorja žalio se usled prepolovljenja obećanog budžeta za troškove. Država je na adrese kulturnih insitutucija poslala povećanje poreza za 40 procenata, a Bitef je zbog krize smanjio program. U septembru su otpočeli dani Evropske baštine u Beogradu, dok je novembar obeležen danima srpske kulture u Rumuniji. Ministarstvo kulture u decembru je proslavilo projekat „Srbija u Srbiji’’, a za 2010u država je odlučila da odvoji oko šest milijardi dinara za kulturu uz nadu da neće doći do rebalansa, kako bi i bi i dalje mogla da nastavi da finansira preko 950 kulturnih manifestacija.
Politika u kulturi ili politika i kultura ???
Politički obrasci duboko su ukorenjeni u kulturu naše zemlje. Nekritični pojedinci izloženi su i političkom i kulturnom kiču, koji sve više prihvataju kao neizbežnu formu življenja, kao nešto što se ne mora menjati. Procenat državnog novca izdvojen za kulturu nizak je kao nigde u Evropi. Međutim, iako ni kod njih nije idealna situacija, Zapadnjacima je svojstvena sposobnost samokritike i preispitivanja sopstvenih institucija. U našoj zemlji kritičnih pojedinaca i kompetentnih ljudi koji se zalažu za kulturu ima jako malo. I dalje važi da su pogrešni ljudi na pravim mestima. Tako da je kulturna politika na kraju – samo politika, pa je i u oblasti kulture zavladala demagogija . Čelni ljudi naše kulture za sve krive ekonomsku krizu, a zaboravljaju da je isto toliko bedna situacija vladala i pre 2008. Tako aktuelni ministar kulture, Nebojša Bradić, i u „Poligrafu’’ nalazi mesta za ponavljanje onoga što smo već svi čuli: „Ja sve vreme govorim i o problemima koje kultura ima u uslovima krize, a govorim naravno i o tome da su upravo zbog krize institucije kulture i ljudi u kulturi u obavezi da imaju taj aspekt. Znači, država nije u situaciji da podmiri sve potrebe koje institucije kulture imaju. I kad kažemo da su određena sredstva potrebna i dovoljna za opstanak institucija kulture mi mislimo prevashodno na održavanje osnovnih programa za ono što zovemo hleb i maslac, za kavijar nema’’. [1]
Pošto su sve sfere života jedne zemlje međusobno povezane, kultura i politika – naravno – nisu izuzetak. Međutim, potrebno je jasno razdvojiti te dve sfere i precizno definisati u kojim se tačkama one smeju preklapati. Jer, partijski interesi i lična težnja vlasti toliko su jaki da se razvoj ne vidi, jer se na njemu, po svemu sudeći, i ne radi. Zato je potrebno naglasiti šta politika „sme’’, a šta „ne sme’’ da traži u kulturi.
Ne mislim da je kultura uopšte deljiva od drugih oblasti, pa i politike… Mislim da ljudi jako greše kada depolitizacijom ili larpurlartizmom…misle da reše probleme u kulturi. Politika i kultura mogu biti „razvenčane’’, ali onda je to pitanje kritičkog stava. Kultura je za mene znak pitanja i jedan neprekidni, subverzivni, preispitujući faktor. Nama fali samoanaliza u kulturi i jasan smer u kojem se ide.’’ [2] - objašnjava Borka Pavićević, direktor Centra za kulturnu dekontaminaciju.
A nama izgleda nedostaje upravo taj smer, jer se čini da uvek idemo jedan korak napred, a dva unazad. Postavlja se pitanje kakvu to politiku prema kulturi vodi država, kreator naše stvarnosti. I kakve su posledice toga? Jasno je samo da se ne možemo tako lako otrgnuti od nekadašnje autoritarne kulture, ali put ka demokratskim vrednostima svakako bi trebalo da bude naš primarni cilj.
Zakon o kulturi – politički program ili stvarna briga ???
„Suština uzakonjenja kulture jeste njen razvoj, i to razvoj podržan sistemom” - navodi se u Ekspozeu za predlog Zakona u kulturi. Navikli da uvek kaskamo za svetom, tako smo i ovaj zakon doneli skoro dve decenije posle svih. Sedamnaest godina je čekala kultura Srbije da dobije taj „krovni”, „bazični’’ zakon kako ga nazivaju i ljudi iz ministarstva kulture. Svi smo mi u ministarstvu svesni koliko su kulturni konzumenti bili oštećeni dok ovaj zakon nije postojao. Svi smo trpeli, ali nadamo se da će on biti dosledno primenjivan i da će se njegovo prisustvo osetiti i trenutno i trajno… Pojedici ne smeju plaćati trenutnu slabost države, koja će se sada prekinuti i građani će moći da stvaraju dobre kulturne proizvode u dobrom okruženju – reči su koje se isuviše često čuju.
Nakon donošenja zakona, celokupnoj javnosti bile su nejasne funkcije osnovnih načela, o čemu govori i reditelj Gorčin Stojanović. Donesen je besmislen zakon, ni manje ni više nego - o kulturi kao takvoj, kao da je tako nešto moguće, i kao da je tako nešto potrebno. Naime, kao što ne može biti zakona o prirodi ili civilizaciji, tako ne može postojati zakon o kulturi, jer ne može postojati zakon o nečemu što je tako široko… Suštinski, zakon je prebačen u nadležnost jednoj interesnoj grupi koja … priskrbljuje sebi društvenu poziciju, uvodeći odocneli model površnog neoliberalističkog pristupa u sve - pa i u oblast kulture“[3]- navodi Stojanović.
Šest meseci bilo je potrebno da zakon počne da se primenjuje, što takođe govori o državi koja sve zakone promenjuje selektivno, nedosledno, „po potrebi’’ i „u pet do dvanaest’’, pa se rezultati „svežeg’’ zakona tek očekuju. Da li će se uvođenje reda u ovoj oblast zaista dogoditi još je rano da se sigurno tvrdi. Da li će se u najnezadovoljnijima probuditi ugašeni duh stvaralaštva - vreme će biti jedini pokazatelj, jer nije ni pola godine prošlo. Kultura je svedok vremena! Posledice slede!
1 % za kulturu dovoljan samo za granitne ploče, malu emisiju i maslac
Ukinut status slobodnih umetnika izazvao je protest 600 umetnika ispred Umetničkog paviljona „Cvijeta Zuzorić’’, a na tom skupu Svetlana Bojković naglasila je da su umetnici potrebni vlasti samo kada treba pojačati broj birača. Ivan Lalić, direktor Pozorja, došao je u sukob sa ministarstvom, jer je dobio samo polovinu obećanog novca za troškove –za drugu polovinu, kaže, dobio je odgovor samo - „kriza’’. 75. Bitef iz istog razloga je„isekao’’ program. Ministarstvo je „svesno’’ da budžet od 6.9 milijardi dinara (2009) nije ni 80% od potrebnog. Ministar kulture novac je „izvadio’’ samo za nekoliko manjih projekata, za koje se kritičari slažu da su služili samo da „zamažu oči’’. Tako je u februaru Etnografski muzej dobio nove granitne ploče, a u decembru je „produžen život’’ emisiji „Art fantazije’’ na TVArt i organizovan humanitarni gala koncert „Srbija u Srbiji’’ od čijeg će prihoda biti rekonstruisan Kulturni centar u Sjenici. Decentralizacija se očigledno pokazala kao najbolji način da se stvori privid napretka kulture. Dokle ovako? I 2010. će se sigurno slušati priča da će opet budžet biti nedovoljno veliki, opet će biti previše zahteva, a premalo novca. Toliko nizak budžet izdvojen za kulturu posledica je odsustva svesti o značaju kulture, smatra sociolog kulture, Ratko Božović. Imamo poremećaj u glavama ljudi i u glavama onih koji odlučuju. Oni neće da shvate da je kultura osnovna pretpostavka za istinsku transformaciju i emancipaciju. Jer, oni kulturu ne vide kao pretpostavku za sve ostalo i zato oni tako i rezonuju. Kulturu doživljavaju kao nužno zlo. Moramo imati i kulturu i zakon za kulturu, a čim postoji pogrešno rezonovanje, imamo kao posledicu takav procenat budžeta koji se odvaja za kulturu… Tek kad dođemo u situaciju da nam kultura bude pretpostavka za sve ostalo, tek tada ćemo imati drugačiji rezon i drugačiji procenat u budžetu’’- smatra Božović.
Gerilski rat u kulturi
Možemo da posmatramo jednu krivu. Na jednom kraju imamo krizu vrednosti, krizu morala, ekonomsku krizu, dakle, sveopštu krizu kulture. U istom tom trenutku, politika doživljava svoj maksimum moći, faktor je koji determiniše svaku sferu. Pitam se hoće li doći do ponovne izgradnje pravih vrednosti ili je kultura doživela definitivni krah?’’ – ističe kulturolog Zorica Tomić, u obrazloženju polazne teze svoje poslednje knjige, New(s) age. Kao jedino rešenje, ona predlaže lični gerilski rat u kulturi, jer se pojedinac i dalje vidi kao resurs koji može da se troši.
Jasno je da je kultura uvek bila na poslednjem mestu. Jasno je i da je žrtvovana zbog svega, najčešće radi politike.
U partijskoj podeli plena, kultura je žrtvovana kao čip u partiji pokera, jer su drugi ulozi, kako partija teče, veći i važniji. Kultura, tako, definitivno nije strateški značajna oblast društvenog života u Srbiji, iako je to jedini način za ispoljavanje državnog ili nacionalnog identiteta’’[4] – kaže za Blic Ivan Tasovac.
Kako država već godinama unazad gotovo ništa „veliko’’ ne preduzima na polju kulture, pojedinci su uzeli stvar u svoje ruke. Na svoj način, doduše - u vidu privatnog preduzetništva, jer država nije ulagala u kulturne prostorije grada.
Jer, kao što znamo, nakon razdoblja socijalističkog realizma, dugo nije bilo privatnog preduzetništva, kamoli otvaranja privatnih prostora. Tada se to smatralo neprimerenim u tek izgrađenom humanom i socijalnom društva, kakvim se predstavljao naš sistem. Ipak, otvaranje zemlje prema svetu menjale su uvreženu strukturu mišljenja. Polakoi bojažljivo, počeli su da niču izlagački i prodajni prostori.
Tako je 1995. istoričar umetnosti, Borka Božović, povukla svoj prvi potez i – otvorila galeriju Hoas. Svi pamtimo tu godinu u kojoj je bilo nerazumno otvoriti galeriju. Tada je to tretirano kao - komotni hir. U zemlji bez pravog tržišta otvaranje galerije bilo je prevashodno oličenje ogromne hrabrosti. Značilo je svima (i meni i publici) da - u vreme rata, nemaštine, rascepa svih vrednosti, poplave kiča i šunda svake vrste – otvorite jedan prostor, pritom specijalizovan za jedan esencijalni likovni izraz, i tako pokazati hrabrost i preuzeti rizik, podvući da se može ako se hoće i ako se neguju prave vrednosti – govori Božovićeva o samim počecima.
Svako se bori za kulturu na sebi svojstven način. Svest o našem kolektivnom identitetu ne počiva na kulturnim temeljima. Zato kulturni znatiželjnici, ne želeći da se vode kolektivnim identitetom, stvar su uzeli u svoje ruke. Privatne galerije u poslednje dve decenije u Beogradu nicale su kao pečurke posle kiše, a državne ustnove kulture stagnirale su i dalje. Država od šezdesetih nije otvorila nijedan izložbeni prostor, a ni mnogi postojeći nisu u upotrebnoj funkciji. Narodni muzej nema upravni odbor, Filharmonija ima samo vršioca dužnosti, Narodno pozorište nema upravnika. Da li će neko konačno zasukati rukave i početi od krucijalnih problema koji postoje već godinama? Branimir Popović, ministar kulture Crne Gore, 2002. godine dao je otkaz zbog lošeg odnosa države prema kulturi. Svest o postojećem stanju i dosledno sproveđenje kulturne politike najvažnije su stvari koje nedostaju. Jer, došli smo do nule – od nule moramo i poći.
Mislim da su neophodni veća prisutnost i kritika kritičke javnosti. Kritika je Ahilova peta naše kulture a ona bi, bar misaono, morala da kulturu stavi na mesto koje joj pripada, utoliko pre što je ona pretpostavka za sve ostalo, determinanta svih oblika života i same politike. Potrebna je revalorizacija kulture, jedna suštinska promena vrednosti i samog mesta kulture u smislu stvaranja civilne forme života i građanskog društva. Laž je dominantno stanje individualne i kolektivne egzistencije. Blefiranju i prevari nema kraja. Istina je nepoželjna – ima se utisak da je negde otputovala i da je njen povratak neizvestan. Suštinske promene nema - niti će je biti dok ne steknemo sposobnost da se suočimo sa sopstvenom istinom – objašnjava Ratko Božović, govoreći o prvim koracima ka napretku.
Mediji (ne) učestvuju u modeliranju kulturnog ambijenta
Deregulacija medija omogućuje da se oni pojavljuju i kao prenosioci određenih kultrunih obrazaca za široke mase, tvrdeći, isto kao i političari, da samo odgovaraju na potrebe i želje naroda. U tom pogledu oni često degradiraju taj isti narod. Ne treba zaboraviti ni to da mediji učestvuju u recikalaži stereotipa, ekspliciranju političkih ideologija, odlučujuće učestvujući u stvaranju i modeliranju određenog kulturnog ambijenta’’[5] – piše o uticajnosti medija, prof. dr Jelena Đorđević. Zaboravljajući na činjenicu da televizijska slika nikoga ne ostavlja ravnodušnim, „uleteli smo u mašinu’’ svetskih medija u želji da postanemo „Evropa’’ . Tako smo u svoje, ionako oskudne, nefiltrirane i nekvalitetne programske šeme, uvrstili još jedan – sada već nezaobilazan – tv format, rijaliiti programe, koji su se i po sedam sati dnevno emitovali na televiziji.
Stradaju nekritični pojedinci koji se nesvesno potčinjavaju, jer se tu pronalazi eskapizam i lažna identifikacija. Baveći se „društvom spektakla’’, čak i u medijima javnog servisa sve više odumiru kulturni sadržaji. Ništa više nije kao ranije. 90ih su mediji u Srbiji ljude potčinjavali dokumentarnim i informativnim programima, kao i prilozima iz kulture, a sada toga skoro da nema. RTS2 je jedini program koji je bio „zadužen’’ za kulturu, umetnost i nauku, ali, i to je sada ozbiljno dovodeno u pitanje. Program se često prekida zbog emitovanja sednica Narodne skupštine, i tako je još jedamput politika „preplavila’’ kulturu.
Mesto u programskoj šemi emisija iz kulture nije dobro pozicionirano u odnosu na prime time, a često ove emisije i nemaju stalni termin. Formati emisija se ne razvijaju, već ostaju onakvi kakvi su definisani još pre 30 godina… Samim tim, izuzetno je mala gledanost i slušanost ovih emisija’’[6] – kaže prof. dr Milena Dragićević Šešić. Jer, danas je zabava ono što povećava tiraže i rejtinge, pa tako zabava bez velikih ulaganja popunjava programe, pa, kako kaže profesor Rade Veljanovski: „Vizuelizacija tog ispraznog sadržaja otelovljena u raskošnom, što ne znači i estetski vrednom, dekoru može dosta da košta’’.
Koštalo nas je previše, ali, što je najgore, tome nije kraj. Čak ni tokom trusnih 90ig kultura u medijima nije bila na ovako niskom nivou.
Činjenica je da se tokom devedesetih, i uprkos svim strašnim stvarima koje su se tada dešavale, veća pažnja posvećivala kulturi. Sa malim budžetima, vizuelno uglavnom siromašne emisije, sa malo informacija iz sveta… ali su kulturi ipak davali mesto u programima i državnih i nezavisnih medija (kako su se mediji tada uglavnom delili). Ono što najviše iznenađuje je da takav način pravljenja programske šeme umnogome primenjuje i RTS, koji bi trebalo da funkcioniše kao javni servis, za koji plaćamo pretplatu. Okosnica javnog servisa u najnaprednijim evropskim zemljama jesu kulturni, obrazovni i naučni programi, uz one informativne. U slucaju RTSa to često nije slučaj, mada ima izuzetaka, kao sto je emisija o popularnoj kulturi SFRJ Robna kuca. Ipak, to je program koji je prozvela privatna produkcija, a ne sam RTS – objašnjava teoretičar medija, Larisa Ranković.
Došli smo do nule – od nule moramo i poći
Finansijska kriza danas se koristi kao savršeno opravdanje za letargičnost i stagnaciju ne samo u kulturi, već i u svim ostalim sferama društva koje su ozbiljno osakaćene usled nerada i nepoznavanja osnova razvijenog društvenog sistema koji počiva, najpre, na kulturi. „Politizacija’’ svega nosi „kulturni raskid’’, a to se pogubno odražava na sve. Kulturna politika shvata se kao težnja vlasti i moći, a ne kao racionalno planiranje i ostvarivanje zadatih ciljeva u kulturi. Ako krenemo od najšireg – shvatićemo da nam je neophodno temeljno i do detalja isplanirano oživljavanje pravih vrednosti u svim sferama, jer je skoro nemoguće opisati duhovnu vertikalu na kojoj je kultura godinama trajala. Nemojmo tražiti izgovore – već, krenimo od nule. Potrebno je redefinisati polazne pretpostavke kulturne politike, koja će više biti kultura, manje politika. Izboriti se za obimniji, na visokom nivou iznedren budžet za kulturu, kojim će upravljati kompetentni pojedinci. Razdrmati državne medije i izbaciti „ušećerene’’ sadržaje i popuniti praznine u životima ljudi. Jedino tako ćemo stvoriti aktivnu stvarnost, razvijeno civilno društvo i probuditi kritičku javnost. Sa takvim pretpostavkama možemo opravdano da očekujemo da 2014. postanemo kulturna prestonica Evrope. ¶
[1] Poligraf, 19. maj 2009.
[2] Politika, 25. januar 2010.
[3] Blic, 20. januar 2010,
[4] Blic, 20,januar 2010,
[5] Knjiga za medije – mediji za knjigu, Divna Vuksanović, str. 16
[6] Knjiga za medije – mediji za knjigu, Divna Vuksanović, str. 31
januar 2010.
Нема коментара:
Постави коментар