Hram. Crveni krst. Kalenić. Čuburski park. Beogradsko dramsko. Krofna bar. Da, mislimo na isto. Vračar. Ima li lepšeg dela grada? Da, subjektivna sam. Ljudi koji žive ovde vole ga više od svega na svetu. A kada ih pitate gde bi se preselili, shvatite da ste postavili pitanje na koje oni uvek svi isto odgovaraju . Nikada ne bi napustili Vračar. Kako imaju običaj da kažu, „sa Vračara se ide samo ako se mora’’. I da, tačno je. Samo oni koji su zaista morali, otišli su. Ali, nikada nisu izgubili osećaj koji imate u sebi dok spuštate svoje cipele na bilo koju ulicu ovog očaravajućeg kvarta Beograda posle Slavije, ako pristižete sa te strane. Znam, svi biste voleli da silazite izosamdesettrojke na prvoj posle Slavije. Ako je predvečerje, obratite pažnju na pogled koji Vam se ponudi na samom iskoraku iz trole. Da, da, isto prva posle Slavije. Ako ste mali, kao ja, samo se malo izdignite na prste. Najveći hram na Balkanu. Perfektne arhitekture, čarobno osvetljen. Najlepši simbol grada. Na trenutak dobijete utisak da ste u Njujorku. Znate onaj osećaj kada se osećate moćno, kada dobijete osećaj da ste nekoliko santimetara iznad asfalta, kada čujete laganu muziku u ušima, iako se na ulicama čuju samo kočenje automobila, ulični prodavci i graja užurbanih ljudi. U tom kompleksnom, istovremeno kompaktnom osećaju koji me obmota celu, samo se za trenutak zaustavim. Sačekam. Dovoljan je sekund da Vas preplavi taj talas zadovoljstva uz koji ide blagi osmeh koji kao potkovica privlači poglede. Volim taj tuđi pogled na sebi. Pogled kada osetite da vam ljudi zavide na toj snazi koja izbija iz očiju koje sijaju. Kada osetite u vazduhu da imate auru oko sebe koja zakači svakog prolaznika, koji se istog trena okrene za vama ni sam ne znajući zbog čega. A na Vračaru, taj osećaj ne prestaje. Budite se sa njim, sa njim zaspite, uz njega sanjate, on vas i sledećeg jutra budi, i tako stalno. Od prvog sekunda kada počnete da mu pripadate. Ja živim tu već devet meseci. Navikla sam se posle dva dana. To je kraj koji me je naterao da se osećam kao da sam celog života bila tu negde. Volim svaku ulicu kojim prolazim, još više one kojima ne idem često. Sve su mi podjednako lepe, svaka ima svoju priču, i parna i neparna strana imaju svoje predstavnike, i svi oni čine da Vračar bude ono što sada jeste. Ona koja mi je najviše prirasla srcu svakako je Kursulina, ulica kojoj ja pripadam i koja pripada meni. Moja adresa je 38. Sa desne strane kada dolazite iz Mekenzijeve. Ne znam kada me više nosi polet. Da li kada je jutro, kada se na pločnicima mogu sresti samo pripadnici starije populacije, ili u kasno predvečerje, kada vrvi od prolaznika i kada osetite svačiji parfem. Uvek je lepo. Ne znam da li sviKulsuličani imaju taj osećaj, ali ja sa sigurnošću znam da li neko o čiji se rukav očešem u prolazu živi u mojoj ulici ili samo slučajno (ili namerno) prolazi njome. Jednostavno, prepoznaju se stanovnici Vračara. Znam, zvuči narcisoidno onima koji nisu bar par nedelja proveli ovde, ali oni čija je adresa već duže vreme VRAČAR, znaju o čemu govorim.
Samo par stanica posle Slavije, Beogradsko dramsko. Crvena građevina, pored koje, sa sigurnošću tvrdim, ne možete proći a da se ne osvrnete. Predstave koje u BDP-u postanu deo vas, postaju kompletnije ako se peške vraćate kući. Nema veze u koju ćete ulicu sa desne strane skrenuti iz Mekenzijeve, sve će vam ispričati svoju priču. Svake ćete se uvek setiti, svakom ćete bar još jednom, makar na brzinu, proći, svaka će vas obeležiti. To radi Vračar. A taj osećaj retko gde ćete dobiti. Lažem. Hoćete. Ali, neće vas dugo držati. Njegoševa briše sve prethodne. O toj ulici ne treba pisati, to bi bilo uvreda. Nikada je rečima nećete opisati dovoljno verodostojno. Nikada nećete uspeti da doslovce prenesete tu magiju koja vas reže svakim sledećim brojem. Na koju god stranu da pogledate, nećete moći da vratite pogled. A biće vam žao, jer vas ista tolika lepota čeka i sa druge strane. Danima sam prolazila Njegoševom ne bih li pokupila sve detalje. A ima ih, pune džepove da napunite. U želji da pobegnem od tolike lepote, tolike energije koja osećam da me ruši, skretoh u neku od ulica koje se se pružale sa desne strane. Izađoh na Krunsku. Jedna od najstarijih ulica Beograda. Očaravajući trotoari koji Vas nose. Kuće sa obe strane kakve nigde u gradu videti nećete. Poslastičarnice u kojima zaboravite koliko ste odrezaka torte pojeli. Sigurnost koju osećate dok gazite od kvadrata ozidane pločnike ne da vam da iz nje izađete. To je jedina ulica kojom se u kasne jutarnje sate mogu vraćati iz klubova a da se ni psa koji laje ne uplašim, a pijanca koji smrdi ne osetim.
Kada se poželim brokolija, karfiola i svežih jabuka, spustim se na Kalenić. Čujem u prevozu - najskuplja a najposećenija beogradska pijaca. A na pijaci, imate i šta da vidite. Nema čega nema, svako hvali svoju robu. A videćete svašta. Od voća i povrća, preko lavora i pižama, do starih Vogova i Guči torbi. U svakom slučaju, pune ruke na izlazu. Kupuju i što nisu planirali. Beograđani k’o Beograđani – sve im treba.
april 2009.
Нема коментара:
Постави коментар