Zvuk visokih potpetica odzvanja Dositejevom. Stari grad pruža svoje ulice. Daje se. Svakom. Dugi, lagani koraci prate ulične brojeve koji se na svaka dva-tri koraka povećavaju za dva. Jedanaesti je maj. Hodam - neparnom stranom ulice. Uzak pločnik vodi u svetao prostor uokviren staklom. Zaustavljam se na broju 3. Preklapam uzane stepenice stopalima. Osvajam prostor. On osvaja mene. Trenutno - na prvu loptu. Duh koji traje - made in „HAOS“. Otvaranje izložbe. Dobro došli!
Dvadesetak ljudi skoro pravilno poređanih ispred galerije. Slučajni prolaznici. Ili namerni. Ne mogu da ocenim. Ulazim. Izloženi radovi Miodraga Dada Đurića. Okačeni na čisto bele zidne površine. Čuveni crnogorski umetnik, čija su dela izložena u najvećim muzejima sveta i galerijama. Rođen na Cetinju, a Likovnu akademiju završio u Beogradu – saznajem još na početku. Večerašnja izložba pokazuje kompletnost umetnika kao crtača, slikara i vajara, a njegova najbolja dela izložena od večeras ujedno podsećaju na velikih 15 godina postojanja HAOS-a. On nastavlja da govori, nastavlja da se smeje, ali – ja više nisam tu. Vraćam film nekoliko meseci unazad. Idemo iz početka.
Tada sam u ovom - staklom oblikovanom prostoru, zatekla neobičan i zasigurno ne baš tako često viđen prizor. Srela sam nju - vlasnicu galerije HAOS. Borka Božović – lično. Sedeći na tri plastično sjajna bela stepenika, ležerno je držala papir na kolenima, ispod papira neki karton, ispod kartona - kolena. Kao zanesenjak, potpuno predana, kao na prvoj godini akademije. Nešto skicira. Ne uspevam da je prevarim, ne uspevam da zavirim. Stara boljka likovnjaka, ne daju dok ne bude gotov – crtež. Crtež? Na njenom listu hartije – crtež, na jednom zidu crtež, na drugom opet crtež, na svim zidovima – samo crtež. Čudno vam je? I meni je bilo. Dok pre nekoliko godina nisam kročila u HAOS. E, ovde nećete komunicirati ni sa čim drugom. Crtež jeultimate obeležje ovog izložbenog prostora. Pored borbe protiv nekulture i učmalosti zatrovane svakodnevice. Svakodnevice u doslovnom smislu pretrpane politikom, šundom i neobrazovanim, nekultivisanim pojedincima. Pojedincima koji su preplavili (ne)kulturno nebo grada, i koji brojčano, bojim se, dominiraju nad onim „kulturnim“ primercima – doduše, retkim poput Pančićeve omorike. Kada sam upoznala HAOS, nije stanovala na istoj adresi kao danas. Prvobitno je boravila nadomak Knez-Mihajlove – Ulica Cara Lazara. Ime je bilo isto - HAOS je ostao HAOS. Upustila sam se u razgovor sa vlasnicom nakon što je odložila svoje skice na pod. Okrenutim licem na dole, da ne bih virila. Za svaki slučaj.
Kažu da najviše saznate o nekome ako ga pitate da vam kaže nešto o sebi. Spremna na činjenicu da će umetnik govoriti ono što misli da je odgovor na moje pitanje ili ono o čemu tog trenutka razmišlja – slušam. Dozvoljava mi da čitam sa ogledala njenih misli. Naslonjena na zid, gledala je kao u daljinu - tražila je nešto iz prošlosti, mesta kojih često nije želela da se seća. Čekala sam da sama počne da govori. Nakon nekoliko trenutaka pustila je misli zarobljene nepune dve decenije. Pomalo setno, ali u isto vreme sa dozom ponosa u glasu, priseća se samih početaka. 1995. počinje istorija HAOS-a. „Svi pamtimo tu godinu u kojoj je bilo nerazumno otvoriti galeriju. Tada je to tretirano kao - komotni hir. U zemlji bez pravog tržišta otvaranje galerije bilo je prevashodno oličenje ogromne hrabrosti. Značilo je svima (i meni i publici) da - u vreme rata, nemaštine, rascepa svih vrednosti, poplave kiča i šunda svake vrste – otvorite jedan prostor, pritom specijalizovan za jedan esencijalni likovni izraz, i tako pokazati hrabrost i preuzeti rizik, podvući da se može ako se hoće i ako se neguju prave vrednosti’’ – seća se Božovićeva, po struci istoričar umetnosti. Govori sporo, kao da ne želi da zastane i čuje tu neprijatnu tišinu koje se plašila kada je bila na početku, sa tek otvorenom galerijom u rukama. Kaže da se nikada nije mirila sa olujnim vremenima i sumornim danima - pa ni tada kada su svi bili „iskočili iz zgloba” i na neki način bili naterani da reaguju. A ona je reagovala! Pa je HAOS bio prostor koji je u najtežim vremenima po naše društvo, okupljao kulturnu elitu prestonog grada i to ne samo likovnu, već svih segmenata kulture.
Nekoliko prekinutih telefonskih poziva i moja znatiželja probudili su je iz tišine u koju, kako kaže, često upadne. Najviše dok se vraća u prošlost i sabira utiske proteklih godina. A mnogo ih je prošlo od kada postoji HAOS. Svesna svega protiv čega je uspela da se izbori i postavi svoju galeriju na važnu raskrsnicu kulturne mape grada, na sekund je samo zaćutala, a onda uz skriveni osmeh na licu nastavila. Držeći svetlu platnenu krpu u jednoj, a želju da govori o svemu u drugoj ruci – ustala je. Idući uza zid, pažljivo je prelazila krpom preko postavljenih crteža. Vodeći računa o svakom detalju, oseća se, kaže, spokojnije i potpunije. Sama – uspela ja da dokaže da kultura i umetnost ne znaju za krizu, i da kriza kapitala ne znači i krizu umetnosti. Govori o sebi, govori o prostoru, o umetnicima koji su ga obeležili. O prijatnim gužvama na otvaranjima, danima nakon toga praznim galerijama… Brišući crteže, šetala je kroz prostor. Osećala se na svom tlu. Galerija je jedino mesto na kome je potpuno svoja. Okružena crtežima sa kojima svakog dana diše, govoreći o njima onima koji svrate da pogledaju aktuelnu postavku galerije, govorila je i meni o svakom pojedinačno. Osećaj koji se širio kroz prosor došao je i do mene. Osećaj ostvarenosti. A taj osećaj slala je ona. Osećaj borbe protiv svih prepreka, osećaj kada se ide do kraja, kada se pređe granica i ispliva na površinu. Taj osećaj se vidi i čuje i u najmanjem parčetu ovog prostora. To je šarm izložene fotografije u kojoj nepoznavalac umetnosti nalazi nešto što „ume da pročita’’, to je zov koji se širi Dositejevom, miris koji mami prolaznike da svrate i makar površno pogledaju najnoviju postavku crteža njima nepoznatog umetnika. Neke galerije „to’’ nemaju, one su kao prazan prostor sa okačenim slikama, neiskorišćena površina u centru grada.
Vratila sa crtežima, još jednom ih je obrisala. Isto pažljivo kao i prvog puta. Kaže – to je kao ritual, nešto što uvek uradi. Svakog dana kada svrati da pokupi tu energiju i magiju s razlogom zaključanu baš - u HAOS-u. Priču je prekinulo zveckanje zvona za dobrodošlicu. Okrenula se i poželela dobar dan dvema studentkinjama sa Fakulteta likovnih umetnosti. Došle su da pogledaju crteže, raspitaju o autoru, uhvate nit koju je autor pratio kroz rad. Zapitkivale su je jedna za drugom, naizmenično, a da pritom nisu ni sačekale da odgovori na prethodno pitanje. Uz osmeh ih je ispratila i vratila se razgovoru. Opet je sela na stepenice i okrenuta crtežima koji su bila svuda, produžila dalje.
Odakle fokusiranost na crtež kao jedini likovni izraz? Želela je, kaže, pre svega da to bude prostor koji će ponuditi nešto čega tada nije bilo na našoj likovnoj sceni: „Meni lično, još iz vremena studija istorije umetnosti, bio je primarni umetnički iskaz, omiljeni likovni izraz, govor posebne vrste i posebnih vrednosti. Dakle, lični afinitet se poklopio sa evidentnom potrebom za jednom specijalizovanom galerijom, spremnom da izlaže najrazličitije vidove crteža kao jednog od najvažnijih elemenata u likovnom stvaralaštvu. U izlagačkoj praksi naših muzejskih i galerijskih institucija gotovo ga nije bilo’’. Aplauz toliko jak i rečenica „izložba je otvorena’’ vratili su me u 11. maj. Do malopre potpuno sama sa njom, u galeriji čija je belina umela skoro da zaslepi, prijatnoj tišini, glasnom mirisu galerije… Sada u prepunom prostoru, sa novom postavkom crteža, u prostoru u kome je samo plafon beo, a sve ostalo „u boji ljudi’’. Ljudi koji su došli na otvaranje. Ljudi koji slušaju autora, gledaju crteže i dišu HAOS. Probijam se kroz gužvu, „hvatam’’ utiske, osluškujem. Umetnici, slikari, studenti, slučajni prolaznici. Svi pričaju. Taj žamor me guši, ali i dalje stojim. Negde u sredini, među rodbinom i prijateljima autora, između ushićenih studenata i potpuno smirenih i zamišljenih umetnika, izgubljenih pojedinaca koji su ušli „samo da vide šta se dešava’’ i ostali do kraja. Sve ih je privuklo „to nešto’’, svi su ostavili trag na HAOS-u, utisli još jedan pečat u istoriju galerije. Vrteći se u krug, tražeći ni sama ne znam šta, na trenutak sam ugledala Borku. U uglu, samu. Nasmejanu, ali odsutnu. Zadovoljnu i po ko zna koji put ostvarenu. Sećam se kada je govorila o potrebama otvaranja jednog kulturnog prostora. To su potrebe umetnika željnog prave umetnosti i pravog kulturnog izraza. Sa žaljenjem je govorila da je - i tada, kao i sada - kultura bila daleko od idealnog. Bila je na poslednjem mestu, a jedan likovni stvaralac, po svom ličnom senzibilitetu, to nije mogao da prihvati. Shvatila sam tada i taj osmeh koji je bio potvrda da radi nešto dobro. I tu odsutnost zbog žala za razočaravajućim potiskivanjem kulture, i ispunjenost koju oseća nakon svake izložbe, i potrebu o kojoj je pričala.
Još jednom sam je pogledala, okrenula se i opet krenula kroz ljude. Osetila sam svačiji parfem, očešala se o svakog u prolazu, pogledala crteže još jednom, pokupila malo atmosfere i izašla. Zatvorila sam vrata i krenula. Bilo je kasno. Još hladnije nego pre dva sata. Nikoga više nije bilo ispred galerije. Ni slučajnih prolaznika koji su ranije stajali ispred, ni užurbanih ljudi koji beže od hladnoće. Samo prazna ulica, prazni pločnici. Opet zvuk visokih potpetica odzvanja Dositejevom. Stari grad pruža svoje ulice. Daje se svakom. Brzi koraci prate ulične brojeve, na svaka dva-tri koraka manje za dva.
Opet sam se vratila „unazad’’. Sećam se jedne njene priče. Tog istog dana sa mnom je podelila još jedan doživljaj koji datira čak iz 1996: „U vreme najžešćih protesta postojećem režimu, u zimu 1996/97, kada je bila dilema da li da rade institucije kulture ili da sve stane, u ovoj galeriji je napravljena jedna izložba sa radovima na podu, neokačenim na zid, u znak protesta i sa simboličnom porukom da kulturnu produkciju i delatnost ne može niko da diktira, ograničava, sprečava, zaustavi, a da ona uvek iznalazi svoja sredstva za opomenu i nepristajanje. Meni je to bilo utočište, oaza, uteha zbog svega što se dešavalo oko nas, a što nismo mogli da sprečimo niti da na to utičemo. Izložba na podu je znak borbe, znak nepredajanja, znak života. Zato mi je danas, posle svega, zadovoljstvo da realizujem razne projekte i susrećem brojne zanimljive stvaraoce, jer znam koliko sam uložila u svoj prostor i istrajala uprkos svemu’’ . Bogata istorija govori dovoljno. Umetnost je ipak – svedok vremena.
decembar 2009.
Нема коментара:
Постави коментар