Živimo u društvu spektakla

Intervju: Aleksandra Urošević, bend :resound

Kvalitet je diskutabilna kategorija. Kvalitet je ono što su neki ljudi označili kao kvalitet. :resound, sa druge strane, muziku pravi intuitivno. Niko od nas nije profesionalni muzičar, pa se oslanjamo na zajednički osećaj. Merilo kvaliteta u takvoj situaciji smo mi sami. U životu to nije tako, pa nam je bend svojevrstan prostor u kome smo slobodni i u tome uživamo

Piše IVANA SPASOJEVIĆ

U Kulturnom centru GRAD početkom juna beogradski bend :resound predstavio je EPNasty Scratchessa tri nove pesme, koje svi poklonici crossover-a (kako definišu svoju muziku) mogu besplatno da skinu sa interneta.

Na muzičkoj sceni postoje od 2003. godine, a bend je nastao sasvim slučajno, okupljanjem nekoliko ljudi potpuno različitih interesovanja. Trenutno ga čine po jedan muški i ženski vokal, kao i momci za klavijaturama, gitarom, basom i bubnjevima. Po interesovanjima su potpuno različiti, a okupila ih je, kažu, muzika.

O nastanku benda i samim počecima, dosadašnjim uspesima, definiciji popularnosti i značaju kvaliteta - za WAVE magazine govoriAleksandra Urošević, ženski vokal benda :resound.

Kako je sve počelo?

- Bend :resound je nastao relativno slučajno. Na jednoj probi našli su se članovi različitih beogradskih demo bendova. Napravili smo pesmu i jednostavno se vezali za ceo projekat. U međuvremenu je kroz bend prošlo mnogo ljudi. Svi su ostavili trag, a neki i dalje aktivno učestvuju u kreiranju naše muzike (tako je naš nekadašnji gitarista Vladimir Kerkez danas producent benda).

Vas je šestoro, a svi se - pored muzike - bavite potpuno različitim stvarima. Kako se 'spajate' u muzici? Kako žanrovski određujete svoju muziku? 

- U :resoundu su ljudi koje interesuju različite stvari: od društvenog aktivizma i teorije do režiranja i animiranja. Svako od nas se bavi različitim aktivnostima, koje su odraz naših karaktera. Po mnogim pitanjima smo saglasni, ali se po mnogima i razilazimo. Čak nam ni muzički ukusi nisu isti. Sve to utiče na način na koji razumemo i stvaramo muziku. Verovatno nam je zbog toga i teško da žanrovski odredimo ono što sviramo. Najtačnije je reći - crossover.

Šta ste do sada uspeli da uradite, a šta tek planirate?

- :resound postoji zaista dugo, ali nikada nismo snimali pesme. Sve do sada. Verovatno bi bilo zanimljivo čuti evoluciju našeg zvuka, jer se bend vremenom menjao, a najviše su na promene u zvuku uticale promene članova benda.

Pre godinu dana objavili smo zvanično prvi singl pod nazivom About a Boy, a krajem aprila ove godine izbacili smo EP Nasty Scratches koji sadrži tri pesme i potpuno besplatno se preuzima sa interneta.

Šta je merilo popularnosti benda danas - broj albuma, broj svirki u 'značajnim' prostorima u gradu, broj pregleda na Youtube-u ili lajkova na Facebooku?

- Živimo u društvu spektakla pa veći spektakl verovatno znači i veću popularnost. Iako sa pojavom interneta tržište u muzičkom svetu gubi na uticaju, ono je i dalje jedan od glavnih faktora koji utiču na popularnost bendova: ako možeš da doneseš određenu zaradu medijima i izdavačima, oni će te gurati. Muzika je postala gotovo nebitna.

Planirate li nastupe u inostranstvu? Kako se muzika 'izvozi' na strano tržište?

- Nismo sigurni ni kako se funkcioniše na domaćem tržištu. Naše pesme su potpuno besplatne, dostupne svima i izdate pod CC licencom, što znači da ih je moguće besplatno distribuirati i koristiti, ali u nekomercijalne svrhe. Volimo da sviramo, pa ako dobijemo poziv da sviramo bilo gde u zemlji sigurno ga nećemo odbiti.


Published: WAVE 

We live in a society of spectacular events

Interview: Aleksandra Urošević, band :resound


Quality is a category opened for discussion. Quality is the thing some people have defined as such. On the other hand, :resound creates music intuitively. We are not professional musicians, so we lean on each other's intuition. In this situation we, ourselves, represent the quality criteria. It's not like that in real life, so for us the band represents a space where we are free and we enjoy that


By IVANA SPASOJEVIĆ

In beginning of June in the Cultural Centre "GRAD", Belgrade band :resoundpresented their EP called Nasty Scratches with three new songs, that the crossover sound (that's how they define their sound) fans can download for free from the internet.

They have been present on the music scene since 2003, the band got together by accident, rounding up a number of people with totally opposite interests. At the moment the band consists of two vocals, male and female, and guys playing keyboards, guitar, bass and drums. Their interests are totally different, but they say that it was the music that got them together.

Aleksandra Urošević - female vocal of the band :resound is speaking to WAVE magazine on band itself, its creation and beginnings, success so far, the definition of quality and how important it is.

How it all began?
- The Band :resound came together relatively accidently. Members of different Belgrade bands met once at a rehearsal. We made a song together and just kind of became attached to the project. In the meantime a lot of people passed through the band. Everyone left a mark, and some of them still participate actively in creating the music (for example our former guitarist Vladimir Kerkez is now the bands producer).

There are six of you, and every one of you does something different, besides the music. How do you "connect" musically? How do you define your genre?
- Members of the band are interested in all kinds of stuff: from civic activism and theory all the way to directing and animation. Every one of us has different activities that reflect individual character. We agree on many things, but we also have a lot of opposite opinions. Even our taste in music is not the same. All of these things influence the way we understand and create music. It's because all of this, that we find it hard to define the genre of what we play. The most appropriate name is - crossover.

What have you done so far, and what are you planning to do next?
- :resound exists for a very long time, but up until now we haven't been recording our songs. It would probably be very interesting to hear the evolution of our sound, because the band changed over time, and the biggest changes to the sound were the result of the member changes in the band.

A year ago we published our first official single called About a boy, and this April we published an EP Nasty Scratches, there are three songs on it and you can download them from the internet for free.

What is the measure of popularity for a band these days - the number of albums, number of concerts in those "important" venues, number of hits on YouTube or "likes" on Facebook?
- We live in a society of spectacular events, and the bigger they are it probably means more popularity. Although with internet the music market lost its power in the music world, it still is one of the main influences on the popularity of a band: if the media and publishers can make money off of you, they will push you. The music is becoming almost non-relevant.

Are you planning some shows abroad? How is the music "exported" to the foreign market?
- We are not sure how it works on our own market. Our songs are totally free, available to everyone and published under the CC licence, which means they can be distributed and used freely, but only in non-commercial purposes. We love doing shows, so if we get the invitation to play anywhere in the country, we certainly won't say no. 


Published: WAVE

Suočavanje sa refleksijom na relaciji Beograd-Priština

Intervju: Ana Dragić, autor projekta Face the Reflection

Htela sam da navedem ljude da razmisle o, uslovno rečeno, "drugima", o tim običnim ljudima koji žive u Beogradu, odnosno Prištini. Cilj ovog projekta nije da ubedim umetnike i publiku da su Srbi i Albanci isti. Nemam nikakav problem sa tim da dođemo do zaključka i da smo potpuno različiti, ali najpre da zaista razmislimo o tome šta je to što nas razdvaja. 


Piše IVANA SPASOJEVIĆ


Offline Izložba "Face the Reflection" otvorena je 14. aprila u Kulturnom centru GRAD u Beogradu. Specifičan koncept ovog projekta obuhvata deset mladih fotografa iz Beograda i Prištine koji su, bez ikakve međusobne komunikacije, na web postavljali svoje fotografije koje predstavljaju njihove refleksije stvarnosti. Deset fotografa - pet iz Beograda, pet iz Prištine - za deset nedelja objavilo je 100 fotografija na deset tema.

Nakon tri meseca neverbalnog komuniciranja, foto-priče su predstavljene u galeriji u GRAD-u, gde su se autori upoznali po prvi put i razmenili svoje priče, utiske i refleksije. Prvobitno je bio plan da postavka traje samo tri dana, ali - usled velikog interesovanja građana - izložba je ponovo otvorena 26. aprila.

O osnovnoj ideji offline izložbe, "glavnom krivcu" za naslov projekta, razlikama između Beograda i Prištine, odsustvu politike i komunikaciji među fotografima - za WAVE magazine govori autor projekta "Face the Reflection", Ana Dragić.

Zašto "Face The Reflection" - ko je "glavni krivac" za naslov?
- Sam naziv je nastao tako što sam sedela sa prijateljicom i osmišljavala naziv za web sajt. Htela sam da uključim reči "refleksija" i "suočavanje", ali su svi domeni bili zauzeti. Onda je njen dečko uzviknuo Face the Reflection i to mi se svidelo jer je višedimenzionalno. Odnosi se kako na interakciju između fotografa i njihove refleksije, tako i na sličnost u načinu života mladih u Beogradu i Prištini.

Na prvom nivou, tu je umetnik-fotograf koji svojom foto-temom izaziva ostale fotografe da u svom gradu, inspirisani motivima iz neposrednog okruženja, asocijativno odgovore svojom fotografijom koja će reflektovati (apstraktno ili bukvalno) neki isti motiv ili događaj. Kada se nakon tromesečne virtuelne interakcije upoznaju, oni će se bukvalno suočiti sa refleksijom (Face the reflection) i sa drugim umetnikom kada svaki fotograf otkrije koje su njegove fotografije.

Kako si došla na ideju da napraviš offline izložbu?
- Offline izložba je nastala kao prirodan nastavak online izložbe na sajtu www.facethereflection.com. Želja mi je bila da sve te jedinstvene foto-priče zažive i u galerijskom prostoru, kao i da se fotografi iz oba grada upoznaju baš tu, gde se njihova tromesečna virtuelna interakcija prenosi u stvarnost, u nešto opipljivo.

Web sajt sam napravila početkom januara i tada je startovala i prva foto-tema (prva nedelja). Od tada su su mi svake sedmice fotografi slali svoje foto-odgovore na po jednu temu. Punih deset nedelja sam uploadovala fotografije koje su mi slali, ali sam njihove opise čuvala za offline izložbu gde su ljudi po prvi put imali priliku da vide pozadinu fotgrafija i njihove autore.

Šta si želela da vidiš kao krajnji rezultat, osim fotografija?
- Htela sam da navedem ljude da razmisle o, uslovno rečeno, "drugima"; o tim običnim ljudima koji žive u Beogradu, odnosno u Prištini. Cilj ovog projekta nije da ubedim umetnike i publiku da su Srbi i Albanci isti. Nemam nikakav problem sa tim da dođemo do zaključka i da smo potpuno različiti, ali najpre da zaista razmislimo o tome šta je to što nas razdvaja.

Iako su to subjektivne refleksije autora fotografija, deset foto-priča koje su oni stvorili na alternativan način reflektuju stvarnosti u ova dva grada. Upravo zato što su to spontani pogledi običnih ljudi, a ne projekcija stvarnosti koju nude mediji, fotografije su verodostojne, jer realno pokazuju mlade ljude i svet u kojem žive.

Koliko je komuniciranje bez imena i bilo kakve pozadine olakšalo komunikaciju među studentima fotografima, odnosno - rasteretilo je?
- Možda su se zbog toga osećali slobodnije, mada verujem da oni ne bi imali problem u komunikaciji čak i da su njihovi identiteti u startu bili poznati. Samim ulaskom u projekat su pokazali da ne robuju predrasudama i da su otvoreni za nova iskustva. Princip anonimnosti je možda više uticao na samu publiku, koja je neopterećena pozadinom fotografija mogla slobodno da se fokusira na sam sadržaj tj. umetnički aspekt.

U čemu se razlikuju pogledi Beograda i Prištine? 
- Razlikuju se zvanični stavovi političara. Običnih ljudi ne mnogo.

Učesnici u projektu su se fokusirali na studentske i kulturne aspekte svakodnevnog života - to se pokazalo kao itekako moguće, s obzirom na to da se na liniji Beograd - Priština skoro uvek uspostavlja politička relacija? 
- Tu relaciju uspostavljaju mediji, kroz selektivno informisanje javnosti. Manipuliše se interpretacijama nekih "stvarnosti" koje vrlo malo imaju veze sa običnim ljudima i njihovim mišljenjima, čime se pothranjuju generacijski nasleđene predrasude. Stoga ne treba da čudi što su se mladi fotografi fokusirali na teme iz svakodnevnog života, inspirisani motivima iz svog okruženja. Priče iz kraja, najbliži prijatelji, izlasci, ljubav, strah...

U opisu izložbe navodi se da je osnovni cilj da se prikaže "pravo stanje stvari". Kakvo je zapravo to pravo stanje?
- Prvi put sam se susrela sa mladima sa Kosova na studijskom boravku u Americi. Kao stipendista Fonda za otvoreno društvo iz Njujorka, provela sam akademsku 2009/10 na američkom univerzitetu, gde sam prvi put imala kontakt sa nekim iz Prištine. Paradoksalno, trebalo je da pređem okean da bih upoznala nekoga iz grada koji je udaljen šest sati vožnje od Beograda. Nakon godinu dana prijateljstva, vratila sam se u Srbiju i letos po prvi put posetila Prištinu. To iskustvo je presudilo da radim ovaj projekat. 

Imala sam utisak da sam se suočila sa refleksijom. Sve je drugačije, a opet slično Beogradu. Pre svega način života mladih, njihov pogled na svet i vizija budućnosti. Mladi ovde i tamo imaju sasvim slične probleme, strahove, želje i ambicije. Nezadovoljstvo i kritičko mišljenje, kao autorefleksija.

Podtema izložbe je "Lica - Fyturat" - o čemu je reč? 
- Ubrzo po nastanku web sajta počeli su da me kontaktiraju mladi fotografi sa željom da se priključe projektu. Da ne bih poremetila prvobitan koncept napravila sam podtemu "Lica - Fyturat" - kompoziciju od 50 fotografija koju je stvaralo deset novih mladih fotografa iz Beograda i Prištine (po petoro iz oba grada) u periodu od pet nedelja. Sve fotografije prikazuju lica slikana anfas, a teme su bile poznate samo fotografima. Cilj podteme je, osim predstavljanja samih umetnika, dodatni akcenat na sličnostima Beograda i Prištine i njihovih stanovnika.

Šta ti govori to što je izložba ponovo otvorena - na zahtev i zbog interesovanja posetilaca?
- Veoma mi je drago što su ljudi bili toliko zainteresovani za ovu priču. To ne govori samo o našem uspehu već i o promeni svesti kod mladih, što me posebno raduje. To je nekako i bio krajnji cilj. 


Published: http://www.wavemagazine.net/0_srb/kultura/ana-dragic-face-the-reflection.htm

Dani Finske na Novom Beogradu

Intervju: Aleksandra Đogović, koordinator Novobeogradske kulturne mreže


Pise: Ivana Spasojevic



Tokom dva dana, koliko traju manifestacije promocije inostranih kultura, moguće je samo započeti sa upoznavanjem jednog, verujem, bekonačnog niza elemenata koji čine kulturu neke zemlje. Zato pokušavamo verno da predstavimo samo prve karike tog niza, u meri u kojoj nam uslovi i budžet dozvoljavaju. Trudimo se da ne priređujemo samo predavanja na temu kulture, već da to budu radionice gde publika može učestvovati ukoliko želi.

***
Poslednjeg vikenda u aprilu u Novobeogradskoj kulturnoj mreži (NBKM) priređeni su Dani Finske na Novom Beogradu. Kroz dvodnevni program prikazan je deo finske kulture i tradicije - finski tango, jezik, kinematografija, ali i fotografija, klasična muzika i škola slikanja. Posetioci bloka 45 na Novom Beogradu mogli su tog 29. i 30. aprila kroz besplatno učešće da nauče nešto novo o tradiciji i načinu života u ovoj nordijskoj zemlji, ali i da upoznaju Fince koji su samo zbog ovog kulturnog programa doputovali u Srbiju.

Aleksandra Đogović, koordinatorka NBKM, za WAVE magazine govori o posetiocima Novobeogradske kulturne mreže, sada već tradicionalnom vikend programu, finskom tangu i srpsko-finskom prijateljstvu.

NBKM najpre je organizovala Dane Španije, pa Francuske, a sada i Dane Finske. Po kom kriterijumu birate zemlje i njihove kulture koje predstavljate?
- Inspiraciju tražimo u svojim posetiocima - Novobeograđanima, koji prate aktivnosti Novobeogradske kulturne mreže. Kao mlada ustanova kulture, mi ne želimo da im namećemo programe, već zajedno pokušavamo da probudimo kulturnu scenu Novog Beograda. Za Novobeograđane su naša vrata uvek otvorena, a tako i za njihove ideje. Upravo tako su u novobeogradske blokove stigle španska, francuska i finska kultura.

Dani Finske su počeli finskim tangom. Koliko je on sličan klasičnom argentinskom tangu? Kako su prisutni reagovali na zvuke ovog plesa?
- Program je počeo plesom čije postojanje je novina za mnoge, čak i za većinu poznavalaca plesova. Imala sam sreću da u Srbiji postoje poznavaoci finskog tanga koji su bili spremni da nauče zanteresovanu publiku osnovnim koracima i filozofiji koju taj ples nosi sa sobom. Oni su takođe objasnili evoluciju argentinskog tanga u nordijskim zemljama u ono što smo upoznali kao "finski tango". Imali smo radionicu sa tridesetak učesnika, mahom žena i devojaka.

Predsednik skupštine Udruženja srpsko-finskog prijateljstva održao je javni čas finskog jezika. Kako su se snašli "polaznici", ako uzmemo u obzir činjenicu da vrlo mali broj ljudi govori finski u Srbiji?
- S obzirom na to da se finski jezik ubraja u grupu manje dostupnih jezika za uvo prosečnog građanina Srbije, i s obzirom da se na veoma malo mesta u gradu može naučiti, mene je obradovao broj posetilaca ove radionice. Tu su bili i finski gosti koji su pomagali Beograđanima da valjano izgovore reči njihovog maternjeg jezika. Na kraju su svi posetioci znali da kažu "Srbija i Finska su lepe zemlje".

Prikazan je i serijal finskog filma. Kakva je finska kinematografija, koliko verno odražava njihov mentalitet?
- Pustili smo tri kratkometražna filma koji zapravo predstavljaju reprizu emitovanih kratkometražnih filmova sa poslednje Nordijske panorame, čuvenog filmskog festivala BALKANKULT-a. Obično finski film poistovećuju sa dramama i teškim i mračnim životnim pričama. Međutim, filmovi predstavljeni tokom Dana Finske na Novom Beogradu izmamili su brojne osmehe publike, od kojih su ih neki gledali i po drugi put.

Finski pijanista Uki Ovaskainen održao je koncert klasične muzike, a imali ste i goste iz Finske koji su recitovali svoju poeziju. Koliko Vam znači da imate rođenog Finca na ovakvoj manifestaciji?
- Koncert Ukija Ovaskainena otvorile su Anastasija i Marija Vasić sa nekoliko kompozicija narodne finske muzike, a zatim je Ukijev sin Vuk svirao na čelu kompozicije klasične muzike. Specijalni gosti su bili Finci koji su recitovali svoje pesme na finskom, a gospodin Čedomir Cvetković ih je prevodio. Veliko je zadovoljstvo predstaviti posetiocima građanina zemlje koja se promoviše. Na taj način pokazujemo da uvek postoji sličnost i bliskost između dva naroda na mikronivou.

Kulturu koje zemlje Beograđani mogu očekivati da upoznaju u narednom periodu?
- Poslednji vikend maja smo posvetili Ruskoj federaciji. Inspiraciju za ovaj poduhvat pronašli smo u našoj školi ruskog baleta koju imamo u NBKM. Predavač je ruska balerina Irina Bakoč, koja će sa svojim malim balerinama Novobeograđanima prirediti spekatakularni nastup.


published: http://www.wavemagazine.net/0_srb/kultura/dani-finske-novi-beograd.htm

Face the reflection in the Belgrade-Priština relationship

Interview: Ana Dragić, author of Face the Reflection project

I wanted to make the people think about the "others", about those regular people who live in Belgrade and Priština. The goal of this project is not to persuade the artists and the audience that Serbs and Albanians are the same. It's not a problem for me if we reach the conclusion that we are completely different, but first let's really think about the things that separate us


By IVANA SPASOJEVIĆ

Offline exhibition "Face the Reflection" was opened on April 14th in the Cultural Center GRAD in Belgrade. The specific concept of this project includes 10 young photographers from Belgrade and Priština who posted online their photographs representing their reflections of reality without previously communicating with each other. Ten photographers - five from Belgrade, five from Priština - posted 100 photographs on 10 topics during 10 weeks.

After three months of non-verbal communication, photo-stories were presented in GRAD's galery where the authors met for the first time and exchanged their stories, impressions and reflections. Initially the plan was for the exhibition to last for only three days, but due to great interest of citizens the exhibition was re-opened on April 26.

On the basic idea of the offline exhibition, who is the "main culprit" for the project's name, differences between Belgrade and Priština, absence of politics and communication between photographers - Ana Dragić, the author of the project "Face the reflection" speaks forWAVE magazine.

Why "Face The Reflection" - who is the "main culprit" for the name?
- The name came to life when I was sitting with a friend and trying to think of a name for a website. I wanted to include the worlds "reflection" and ""facing", but all domains were used. Then her boyfriend exclaimed Face the Reflection and I liked it in more than one dimension. It relates to the interaction between the photographers and their reflection as well as to the similarity of the ways young people live in Belgrade and Priština.

On the first level, we have the artist - photographer who challenges all the other photographers in his/her city to answer, inspired by the motives from their immediate surroundings, with associative photographs which will reflect (abstractly and literally) the same motif or event. When they finally meet each other after three-month virtual interaction, they will finally face the reflection and the other artist when every photographer reveals which of the photographs are his or hers.

How did you get the idea to make an offline exhibition?
- Offline exhibition was created as a natural sequal of the online exhibition on www.facethereflection.com. My wish was that all those unique photo-stories come to life in gallery space as well, and for photographers from both cities to meet each other exactly at the place where their three-months virtual interaction is being tranferred to reality, into something tangible.

I created the website at the beginning of January and that's when the first photo-topic (first week) started. From that week on, all the photographers sent me their photo-replies to one topic. During the entire 10 weeks I uploaded the photographs they sent me but I saved their descriptions for the offline exhibition where people had the chance for the first time to see the background of the photographs and their authors.

What did you want to see as the final result, except for the photographs?
- I wanted to make the people think about the "others", about those regular people who live in Belgrade and Priština. The goal of this project is not to persuade the artists and the audience that Serbs and Albanians are the same. It's not a problem for me if we reach the conclusion that we are completely different, but first let's really think about the things that separate us.

Although those are subjective reflections of the photographs' authors, 10 photo-stories they created in an alternative way reflect the reality in these two cities. Exactly due to the fact those are spontaneus views of regular people and not a projection of reality offered by media, photographs are truthful because they show young people and the world they live in realistically.

How did communicating without names and any other background ease the communication among students photographers, that is how did it loose the burden?
- Maybe they felt freer because of that, although I believe that they would not have an issue in communication even if their identities were known from the beginning. By engaging in the project they have shown that they are not slaves to prejudice and that they are open for new experiences. Principle of anonymity may have had more influence on the audience, which was able to focus on the content, meaning artistic aspect, as they were unburdened by the background.

What are the differences between the views of Belgrade and Priština?
- The official views of politicians are different. Those of regular people, not so much.

Participants in the project have focused on student and cultural aspects of everyday life - which proved very possible, considering that the line between Belgrade and Priština is always considered through political relationship? 
- Media, through selective informing of the public, sets up this relationship. They manipulate with interpretations of some "realities" that have little to do with regular people and their opinions, which feeds prejudices inherited through generations. Therefore we should not be surprised that the young photographers chose to focus on the subjects from everyday life, inspired by the motifs that surrounded them. Stories from the neighborhood, closest friends, partying, love, fear...

The description of the exhibition states that the main goal is to show "the actual state of things". What is it really?
- I first encountered young people from Kosovo while on a study trip in USA. As a New York Open Society Fund scholarship holder, I spent my 2009-10 academic year at an American university, where I had my first contact with someone from Priština. It was a sort of a paradox, which I had to cross the ocean to meet someone from a city only 6-hour drive away from Belgrade. After a year of friendship I came back to Serbia and visited Priština for the first time last summer. That experience was crucial for me to get involved with this project.

I felt like I was facing the reflection. Everything was different, and then again so much like Belgrade. First of all the life style of youth, their views of the world and visions of the future. Youth here and there have similar problems, fears, wishes and ambitions. Dissatisfaction and critical thinking, as auto-reflection.

Sub-subject of the exhibition is "Faces - Fyturat" - what is this about?
- Soon after the web page launched young photographers started contacting me wanting to get involved in the project. In order to keep the original concept I created a sub-subject "Faces - Fyturat" - composed of 50 photographs done by ten new young photographers from Belgrade and Priština (five from each city) during a period of five weeks. All the photographs show faces "en face", and the subjects were known only to the photographers. Goal of the sub-subject is, besides presenting the artists, is to emphasize the similarities of Belgrade and Priština and their inhabitants.

What do you think of the fact that the exhibition was reopened - at the request and due to the interest of the public?
- I am very glad that people were so interested in this story. It speaks not only of our success, but also of the change in the awareness if the youth, which makes me very happy. This was in a way the ultimate goal.


published: http://www.wavemagazine.net/arhiva/55/culture/interview-ana-dragic-face-the-reflection.htm

Days of Finland in New Belgrade

Interview: Aleksandra Đogović, coordinator of the New Belgrade Cultural Network

In two days, during which promotions of foreign cultures are being held, it is only possible to begin familiarizing oneself with, I believe, an infinite chain of elements which create a culture of one country. That is why we are trying to present only the first links of that chain, considering the limitations of the conditions and the budget. We are trying not only to organize lectures on the culture featured, but also to hold workshops in which the audience can participate, if they want to


By IVANA SPASOJEVIĆ

During the last weekend of April, New Belgrade Cultural Networkorganized the Days of Finland in New Belgrade. During the two-days program, a part of Finnish culture and tradition were featured - Finnish tango, language, cinematography and photography, classical music and the school of painting. Visitors of Block 45 in New Belgrade had the chance to learn new things about the tradition and life style in this Nordic country, free of charge, and to meet Finns who came to Serbia because of this cultural program.

Aleksandra Đogović, the coordinator of NBCN, speaks to WAVE magazine about the visitors of this Network, the traditional weekend program, Finnish tango and Serbo-Finnish friendship.

New Belgrade Cultural Network organized Days of Spain first, then Days of France and now Days of Finland. What is the criteria in choosing countries and their cultures to be represented?
- We seek the inspiration in our visitors - people from New Belgrade which follow the activities of the Network. As a new institution of culture, we don't want to impose programs, but to wake the cultural scene of New Belgrade together. Our doors are always open for the people of Belgrade, as for their ideas. That is how Spanish, French and now Finnish culture came to the blocks of New Belgrade.

Days of Finland started with Finnish tango. Is it similar to classical Argentinian tango? What were the visitors' reactions to the sounds of the dance?
- The program began with the dance which was unknown to many, even for the majority of dance experts. I had some luck in finding people who knew about Finnish tango here in Serbia, and who were up to teaching the audience the basics and the philosophy of the dance. They also explained the evolution of the Argentinian tango in Nordic countries into 'Finnish tango'. We also had a workshop with about 30 participants, mainly women and girls.

The president of the Assembly of Serbo-Finnish friendship association held a public class of Finnish language. How did the participants manage, given that a fairly small number of people in Serbia speak Finnish?

- Considering that Finnish is a less available language for an average Serb, and that it is tought in only few places in the city, I was pleasantly surprised with the number of participants in this workshop. We also had some Finnish guests who helped the people from Belgrade to pronounce some Finnish words properly. In the end, participants learned how to say: 'Serbia and Finland are beautiful countries'.

There was also a series of Finnish film projected. What is the nature of their cinematography and does it depict their mentality faithfully?
- We projected three short films which are actually a reprise of the broadcasted short films from the latest Nordic panoramma, the famous BALKANKULT festival. Usually, Finnish films are considered to be mainly dramas with heavy and dark life stories. However, the films projected during the Days of Finland were filled with funny moments, and some of the visitors watched them twice.

Finnish pianist Uki Ovaskainen held a concert of classical music, and you also had guests from Finland who recited their poetry. How much did it mean to you to have a native Finn at your manifestation?
- Opening acts of Uki Ovaskainen's concert were performances by Anastasija and Marija Vasić performing several compositions of Finnish folk music, and after that Uki's son Vuk played some classical compositions on cello. Special guests were Finns who recited their poems on Finnish, and they were translated by Čedomir Cvetković. It is a great pleasure to introduce visitors to a native person from the promoted country. In that way, we are showing the similarities between two nations on a micro level.

Which country's culture will be presented next?
- The last weekend of May is dedicated to Russia. Inspiration for this project was found in our school of Russian ballet, here in the Cultural Network. The lecturer is Russian balerinna Iryna Bakoc, who will, together with her little ballerinas, prepare a spectacular performance.


published: http://www.wavemagazine.net/arhiva/55/culture/aleksandra-djogovic-days-of-finland.htm

Umesto varjače – puška

B92 TEME | UTORAK 12.04.2011

IVANA SPASOJEVIC, JELENA petkovic

Da nisu samo muškarci ti koji mogu i treba da brinu o bezbednosti svoje zemje, govori i činjenica da sve veći broj žena upisuje Vojnu akademiju i uključuje se u profesionalnu vojsku.

"Rado Srbin ide u vojnike" - kaže stara izreka. Iako je vojni poziv dugo bio rezervisan za muškarce, danas u uniformi Vojske Srbije možete videti i ženska lica.

Mirjana Borovina

Prva generacija žena na Vojnu akademiju upisana je pre 4 godine.

U početku im je bilo teško da se naviknu na drugačiji način života. Podrška muških kolega, ipak, nije izostajala.

Te 2007. godine, primljena je i Mirjana Borovina sa još 29 devojaka.

Želi da postane inženjer Vojne hemije i kako kaže – nije se pokajala, jer Akademija pruža mnogo prilika.

"Sa jedne strane, tu je siguran posao koji ih čeka nakon završetka akademije. Poziv oficira je ste zahtevan, ali i pruža mnogo", objašnjava Mirjana Borovina.

"Mislim da su žene postale svesnije da moraju same da uzmu život u svoje ruke, da je prava sreća zapravo biti nezavisna, a onda je lako postati zavisna ili ravnopravna", kaže ona.

"Za početak moraš biti sigurna u sebe, stajiti čvrsto na nogama kako se ne bi plašila da staneš pored nekoga. Treba probati, i svako ko dođe ovde - naći će svoj razlog da ostane", navodi Borovina.

"Meni, recimo, nije bilo teško da se naviknem da ustanem ranije, ali jeste ono – stigni svuda na vreme – ta satnica koja u potpunosti zavisi od nekoga drugog, ne samo od tebe. Međutim, sada ne znam da li bih mogla da živim bez toga”, ističe Mirjana Borovina.

Devojke u nekim zadacima bolje od muškaraca

"Zadaci isti, norme drugačije. Nije lako izdržati fizičke napore, ali devojke se ne predaju" , kaže profesorka fizičke kulture na Akademiji Lela Marić.

Lela Marić

"Gotovo se hrabro bore kao i muškarci, čak su u nekim zadacima i bolji od njih", ukazuje ona.

Lela Marić navodi i da je i raduje što sada nakon 22 godine rada isključivo u muškom kolektivu ima mogućnost da sarađuje i sa devojkama.

"Zaista je teško raditi u muškom kolektivu. Međutim, uz ljubav i želju da se ostvarite u svemu tome - može da se postigne i smatram da je dobro da žene budu jednim delom u ovom sistemu", rekla je ona.

"Jer, onaj posao, zadatak koji se dobije nije samo u tome da li će uspeti ili neće, nego se očekuje i rezultat bez obzira na pol", kaže Marićeva.

Mirjana Borovina ispričala je da je u početku bilo potrebno vremena i kadetkinjama i kadetima da se naviknu jedni na druge.

"Mi smo upali u jednu totalno mušku sredinu, nas 30 u prvoj generaciji. Jako brzo su nam znali svima imena, a mi i danas ne možemo da popamtimo njihova", navela je ona.

"U početku je bilo njima strano, svi su gledali da li ćemo one moći sve i kako, ali jako brzo su počeli da nam pomažu da se snalazimo u svim tim situacijama", rekla je Mirjana Borovina.

Duga lista žena na Vojnoj akademiji

Ono što žene dobijaju priključivanjem u Ministarstvo odbrane i Vojsku Srbije svakako je mogućnost zaposlenja, ali i aktivno učestvovanje u pitanjima bezbednosti.

"Ove godine imamo prvu generaciju oficira, a da su pritom žene koje se ističu svojim kvalitetima. Praksa u drugim armijama pokazala je da žene imaju i te kako značajno mesto u vojsci. Kod nas se to tek odnedavno potvrđuje", kaže državna sekretarka Ministarstva odbrane, Tanja Miščević.

"To je u drugim vojskama krenulo mnogo ranije. Nama je trebalo možda malo više vremena, ali čini mi se da je zamajac sada zaista veliki, da recimo u prijavama za profesionalne vojnike, u prijavama za Vojnu akademiju i Vojnomedicinsku akademiju imamo dosta lep pritisak žena. One se ističu posebno kvalitetom, svojim znanjem i sposobnostima i to kasnije dokazuju i pokazuju", navodi Miščevićeva.

Posle mnogo godina – poverenje u vojsku veće nego u crkvu

Prema istraživanju agencije Galup, Vojska Srbije uživa više poverenja od Srpske pravoslavne crkve i to se prvi put dogodilo posle dugog niza godina.

"Rodna ravnopravnost koja sada postoji u sektoru bezbednosti naše zemlje preduslov je za korak ka integracijama i učestvovanje u mirovnim misijama. Samim tim poverenje u Vojsku Srbije neće biti na staklenim nogama", kaže Tanja Miščević.

"Ja ne mislim da će se poljuljati poverenje. Naprotiv, čini mi se da taj ugled može da bude samo veći, jer je ozbiljnost svega onoga što se radi u Ministarstvu odbrane i vojsci prepoznata od strane građana. I ukoliko nastavimo ozbiljno da radimo taj posao na svim reformama, ukoliko budemo deo svega onoga što je potrebno za integraciju srbije u EU, i poverenje će naravno samo da raste, nikako da opada", navela je Miščevićeva.

Nema više muškaraca-ratnika i ženi-majki

Miščevićeva kaže i da implementacijom Rezolucije 1325 Saveta bezbednosti UN i realizacijom Nacionalnog akcionog plana (NAP) početkom ove godine, Srbija zaista preuzima ulogu lidera u regionu.

Tema o ženama u vojsci bila je složena upravo zbog vekovne podele na muškarce-ratnike i žene-majke. Ali, činjenica da umesto varjače drže pušku ne znači da gube na svojoj ženstvenosti - iako staju rame uz rame sa muškim kolegama.

Ova rezolucija odškrinula je vrata pripadnicama lepšeg pola, a ujedno je dobar put uključivanja u proces regionalnih i međunarodnih integracija.

published: http://www.b92.net/info/vesti/tema.php?yyyy=2011&mm=04&nav_id=505565